Ta noc bila je kao da nikad nece proci. Sve sa cim sam odrastao nestalo je, tuga je pokrila moje selo i svi su odlazili nekud bez cilja. Lica ljudi sa kojima sam odrastao bila su drukcija, kao da ih ne poznajem, pitao sam se o boze sto je to, hoce li uopce svanuti. U toj masi izgubljenih ljudi ugledah moga djeda koji je drhtao. Prisao sam njemu a on mi je prusio ruku i rakao mi da idem sa njim. A ja sam mu odgovorio nemogu djede moje je mjesto ovdje. Neznam kako da pisem ovo, kao da jos traje ili kao da je proslo. Ta noc u meni je jos bistra i nikad nece proci. Pokusao sam da je nekako ostavim negdje u nekom kutku pa da ponekad sjetim se nje ali ne mogu jer u njoj je bilo previse dragih ljudi a oni su jos uvijek tu i svaki put kad ih pogledam u lice vidim maker mali dio te noci na njihovom licu. I dok pisem ovo razmisljam o ljudima koji su zaboravili tu noc kako su mogli znaju li oni da su postojali ljudi i da postoje ljudi koji su dali zivot da svane jutro i to kakvo jutro, jutro koje ce trajati zauvijek, jutro koje su sanjali nasi pradjedovi. Ja nikad necu zaboraviti krv, suze i bol, a kako bih i mogao kad sam dio tog. A oni koji jesu oni ne postoje niti su postojali oni su za mene kap u moru. A vi sinovi oluja, vi hrvatski branitelji, vi ste razbili tu celicnu noc i usetali u jutro, vi ste pobjedili to zlo neka vam je vjecna slava. Hvala vam da nije bilo vas nestali bi zauvijek izgubljeni po svijetu...
